Posle ispadanja od Ki Klasvika u kvalifikacijama za Ligu Konferecnija, trener radničkog iz Kragujevca Feđa Dudić je podneo ostavku.

Pokušavali su navijači radničkog da mu promene mišljenje, ali je on ostao dosledan u svojoj odluci.

Odlučio je da se pismom obrati navijačima sa kojima je uspostavio sjajan odnos u poslednje dve godine.

– Bio je 23.09.2023. Sunčan dan, preko 30 stepeni. Adnan Jahić i ja dolazimo u Kragujevac, u FK Radnički – mjesto koje prvi put vidimo, i na posao pun pitanja. Klub koji je u tom trenutku bio posljednji na tabeli, sa manjkom optimizma kod svih zaposlenih, i s nadom da ćemo se spasiti od ispadanja te što prije doći u sigurnu luku spasa.

Ono što smo sebi obećali prije polaska bilo je da ćemo dati cijelog sebe – biti posvećeni i predani radu, a zatim se uzdati u Božiju pomoć i nadati se najboljem. Sve poslije toga postala je historija…

Nažalost, došao je trenutak za rastanak. Trenutak o kojem nisam sanjao i koji nisam želio, ali tako je to u ovom poslu – nekada moraš reći: “Dosta.”

Kada sam produžavao ugovor, najveći sportski motiv bio je to što smo dobili drugu šansu od Boga – da ponovo izađemo u Evropu. Znali smo da ovog puta to moramo iskoristiti jer neki u životu nikada ne dočekaju svoju drugu priliku.

Nažalost, nismo bili pravi kad je bilo najvažnije, i onda je moralo doći do ovoga.

U dvije utakmice protiv Klaksvika stvorili smo devet odličnih prilika za gol, i po svim parametrima morali smo proći dalje – ali nije bilo suđeno.

Da kažem da nam je falilo sreće – sigurno jeste, ali sreća se mora zaslužiti. Očigledno je nismo zaslužili. (Isto tako, u nekim utakmicama kroz prvenstvo, kad se “lomilo” oko konačnog plasmana – zaslužili smo je, i pratila nas je.) Dakle, sreća nije bila presudan faktor.

Ali to ne može promijeniti ono što smo zajedno ostvarili – istoriju i rezultat koji smo upisali u stranice kluba. Mislim da će proći još mnogo vremena prije nego neko ponovi rezultate koje je ostvarila ova generacija. Dva puta smo izborili izlazak u Evropu, a po prvi put u istoriji kluba igrali polufinale Kupa.

Igrali smo dopadljiv i lijep fudbal za oko, pobrali mnogo simpatija i navijača u Srbiji, posebno od onih neutralnih – a najviše u mojoj BiH, gdje su pratili Radnički kao da je neki veliki klub iz lige petice. Hvala im svima na tome!

U ova tri dana otkako smo se vratili sa Farskih Ostrva – plakao sam barem pet puta kao malo dijete, čitajući poruke, tekstove i gledajući video-snimke naših navijača koji su mi pisali i željeli da ostanem. Najviše sam plakao zbog djece – one koju smo vratili na stadion.

A znate svi – za kim plačemo? Za onima koji su nam ušli u srce i koje volimo. A Kragujevac i Radnički su ušli u moje srce – i tu će ostati do kraja života.

Ovim putem se izvinjavam svima jer nisam mogao ispuniti vaše molbe. Nešto jače u meni odlučilo je da moram krenuti dalje.

Na što sam najponosniji jeste da smo postali simbol mira i poštovanja različitosti, u ovom vremenu kada se i to gleda.

Zbog toga je moj Kragujevac evropski grad – i hvala vam na tome. Želim se zahvaliti, prije svega, Igoru Konotaru i Slavku Peroviću – ne mojim nadređenima, već mojoj porodici.

Zaista sam ih zavolio kao da su mi najbliži. Naše porodice – i moje i Igorove – postale su nerazdvojne, od naših žena do naše djece, koja su se zbližila i družila.

A sa mojim Slavkom – nedostajat će mi naša dopisivanja u gluho doba noći, kad svi spavaju, a mi razmjenjujemo mišljenja kako i šta možemo bolje da bismo podigli Radnički na viši nivo…

Hvala mom stručnom štabu – Jahi, Jasi, Švabi, Lazi, Đekiju i Voji – koji su zaslužni koliko i ja za sve što smo zajedno napravili.

Svim igračima u ove dvije sezone koji su prošli kroz klub, a posebno me dirnuo Stojke nakon sinoćnje utakmice s Partizanom – iako smo zajedno proveli samo mjesec dana.

Naravno, našim navijačima Đavolima, kao i onima sa ostalih tribina – Zapada i Istoka – s kojima sam imao poseban odnos.

I da odmah kažem – nikad i nikakvih nesuglasica nije bilo među nama, a pogotovo ne nakon zadnje utakmice, kako su neki pokušali predstaviti kao razlog mog odlaska. Njihovo skandiranje mog imena – ostat će vječna uspomena za moje uši i srce.

Jedno veliko hvala na tome što ste prepoznali da sam dao sebe cijelog, i branio ovaj klub kao da je moj rođeni – a zauzvrat dobio vaš aplauz.

Ovo je samo doviđenja, a ne konačno zbogom.

Do nekog novog druženja i igranja na Čika Dači, voli vas i pozdravlja vas Feđa, stoji u pismu bivšeg trenera Radničkog.