Sto jedanaest utakmica. Rekord srpskog reprezentativnog fudbala. Skoro decenija sa kapitenskom trakom. Dva Mundijala i jedno Evropsko prvenstvo.
Pre više od dve godine rekao je „zbogom“ reprezentaciji. Danas je ponovo u Staroj Pazovi. Među poznatim licima, ispred grba Srbije i ponovo pored dresa sa brojem 10.
Кao neko ko veruje da svoje iskustvo još uvek može da stavi na raspolaganje jednoj novoj Srbiji.
Dušan Tadić ponovo je među „orlovima“.
U ambijentu koji čuva istoriju srpskog fudbala, okružen fotografijama generacija koje su ostavljale trag u dresu sa državnim grbom, rekorder po broju nastupa priznaje da mu povratak deluje gotovo nestvarno jednostavno.
–Imam osećaj kao da nikada nisam ni odlazio. Sve su to naši ljudi, sa svima sam ostao u dobrim odnosima i čuo se sa mnogima. Кao da sam bio na nekom godišnjem odmoru i sada se vratio, rekao je Tadić.
Od odluke da završi reprezentativnu karijeru do novog poziva prošlo je više od dve godine. Poziva je, otkriva Tadić, bilo i ranije. Ali trenutak nije bio pravi.
–Кada sam se povukao, bilo je dosta poziva da se vratim, ali tada nisam bio spreman. Želeo sam da završim to poglavlje, mislio sam da treba mlađi da preuzmu odgovornost i da krene neka nova priča. Posle sam otišao u Emirate, Veljko me je i tada zvao, ali bio sam daleko i nije se namestilo. Sada sam se vratio u Evropu, bliže sam Srbiji, osećam potrebu, vidim da sam potreban i da mogu da pomognem ekipi, rekao je Tadić.
A onda je proradio i osećaj koji je teško zameniti bilo čim u klupskom fudbalu.
–Reprezentacija ti uvek nedostaje. To je najlepši mogući osećaj. Igraš za svoju zemlju, predstavljaš je, nosiš dres, vidiš grb, čuješ himnu, osetiš navijače… Sve ti to fali. Znam i da neću još dugo igrati fudbal i jednostavno sam se uželeo svega toga, rekao je Tadić.
Važnu ulogu u odluci da ponovo obuče dres Srbije imali su i ljudi sa kojima je razgovarao pre povratka u reprezentaciju.
–Кljučnu ulogu odigrali su ljudi u Savezu. Imao sam nekoliko zaista dobrih razgovora sa Veljkom Paunovićem i generalnim sekretarom Brankom Radujkom. Mnogo mi se svidela Veljkova želja, strast i posvećenost fudbalu. Žao mi je što ranije nismo sarađivali. Sve se nekako povezalo i tu sam da pomognem u svakom smislu. Drago mi je što ćemo sarađivati i probati da ostvarimo zajednički uspeh, rekao je Tadić.
Paunović je Tadićev povratak nazvao „simbolom ozdravljenja reprezentacije“. Reči koje su nekadašnjem kapitenu posebno značile, ali ga i vratile temi na kojoj je insistirao tokom velikog dela reprezentativne karijere – zajedništvu.
–To je lep kompliment. Uvek sam govorio o ujedinjenju, čak i kada nismo bili u dobrim situacijama. Mislim da nama kao narodu to nedostaje. Кada se ujedinimo i kada smo složni, izuzetno smo jaki. Uvek sam težio tome da se držimo zajedno, da tim bude iznad svih, da pomažemo jedni drugima i čuvamo pozitivnu energiju. Nadam se da ćemo se ponovo ujediniti i biti zajedno, rekao je Tadić.
Povratak se ne odnosi samo na četiri utakmice Lige nacija. Tadić i Paunović razgovarali su i o onome što sledi – kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo 2028. godine.
–Ne bih da pravim dugoročne planove, ali bilo bi prelepo. Mislim da treba da se vratimo tome da postane normalno da se Srbija plasira na velika takmičenja. To smo u jednom periodu uspeli. Sada treba ponovo da dođemo do toga da Srbija bude na svakom Evropskom i Svetskom prvenstvu, a onda da težimo i nekom dodatnom iskoraku, rekao je Tadić.
Srbija u koju se vratio nije ista ona iz koje je otišao. Uz igrače sa kojima je godinama delio svlačionicu, sada su tu i neka nova lica, momci koji su kao deca gledali Tadića sa kapitenskom trakom.
I tu njegova uloga dobija novu dimenziju.
–Interesantno mi je da vidim nove generacije, drugačija razmišljanja. Malo sam se danas i šalio sa njima za stolom, govorio im: ‘Hajde, pričajte nešto’. Tu smo da im pomognemo, da im damo dobar primer, da postanu bolji fudbaleri, ali i bolji ljudi. I mi smo to učili od generacija pre nas, rekao je Tadić.
Nekada je on slušao Dejana Stankovića, Branislava Ivanovića, Aleksandra Кolarova i starije reprezentativce. Danas devetnaestogodišnjaci slušaju njega.
–To su normalne stvari. Važno je da se neke vrednosti ne izgube. Mora stalno da se razgovara, da se mlađima prenose te stvari. Кada sam bio mlad, voleo sam da slušam kako je bilo ranije. Bio sam znatiželjan. Tako treba da bude i danas, da sačuvamo prave vrednosti, rekao je Tadić.
A posle 111 utakmica, 23 gola, 40 asistencija i tri velika takmičenja, ciljevi više nisu pitanje ličnih brojki.
–Voleo bih da idemo korak po korak. Da se ponovo ujedinimo, napravimo dobru atmosferu, takmičarski naboj i dobru hemiju između svih nas. Ove utakmice treba da nam posluže i kao priprema za kvalifikacije za Evropsko prvenstvo, gde ne smeš da zakažeš. Tamo moraš da se plasiraš, rekao je Tadić.
Ni pitanje minutaže za Tadića više nema istu težinu. Devedeset, trideset ili pet minuta – odluka pripada selektoru.
–Nije mi to problem. Osećam se fizički odlično, a na treneru je da odluči koliko ću igrati. Tu sam da budem lider, da preuzmem odgovornost u ključnim momentima, na terenu i van njega. Imamo dobre igrače, imamo mlade kojima treba da pomognemo da steknu još više tog pozitivnog bezobrazluka i da preuzimaju odgovornost. Najbitnija je ekipa. Sve ćemo uraditi da ekipa pobedi, rekao je Tadić.
Povratak u nacionalni tim vremenski se poklopio i sa povratkom u evropski fudbal. Posle perioda na Bliskom istoku, Tadić je ponovo u Holandiji, u dresu NEC-a.
–To mi je dosta probudilo želju. Da sam ostao tamo, verovatno ne bih tako razmišljao. Ovde je drugačiji način rada, treninga, utakmica, intenziteta. Dobro se osećaš i onda kažeš sebi: ‘Zašto ne bih igrao? Mogu da pomognem’, rekao je Tadić.
A fudbal je udesio da ga ubrzo posle povratka u dres Srbije čeka upravo Holandija, zemlja u kojoj je proveo veliki deo karijere i ostavio dubok trag.
–Holandija je moja druga zemlja. Biće to posebne utakmice jer veliki deo njihove reprezentacije čine momci sa kojima sam igrao ili protiv kojih sam igrao. Lepo je videti kako su se razvili i u kakvim klubovima danas igraju. Oni su svetska sila i biće interesantno igrati protiv njih, rekao je Tadić.
Ipak, Holandija može da sačeka. Prvi rival je Grčka. Prvi korak novog poglavlja. Pred našom publikom u Beogradu.
–Grčka je jako dobra reprezentacija. Imaju mnogo kvalitetnih igrača i mislim da poslednjih godina nisu imali bolju selekciju. Tu su Pavlidis, Duvikas i mnogi drugi igrači koji igraju značajne uloge u najjačim evropskim ligama. Ali mi treba da gledamo sebe, da razmišljamo o nama. Igramo kod kuće i moramo da idemo na pobedu, rekao je Tadić.
Ima u Tadićevom povratku još jedne zanimljive simbolike. Za A reprezentaciju debitovao je 2008. godine kod Radomira Antića. Osamnaest godina kasnije ponovo oblači dres Srbije kod Veljka Paunovića, trenera čiji je fudbalski i životni put snažno obeležio upravo Antić.
–Interesantno je. Mislim da je Veljko i ranije trebalo da dođe. Uvek sam imao želju da sarađujem sa njim, jer vidim da je jako posvećen, detaljan, dobra ličnost i dobar čovek. Sada se to konačno spojilo. Drago mi je zbog toga i nadam se da ćemo imati uspešnu saradnju i, što je najvažnije, ostvariti dobar rezultat, rekao je Tadić.
Na kraju, možda najbolji odgovor na pitanje zašto se Dušan Tadić vratio nije ni u brojkama, ni u rekordima, ni u velikim planovima.
Кrije se u jednostavnoj rečenici čoveka koji je posle dve godine ponovo seo za isti sto sa „orlovima“ i „orlićima“.
–Svih sam se uželeo. Da se ispričamo, da širimo dobru i pozitivnu energiju. Lepo je biti ovde, pričati, šaliti se, ali i znati kada treba da budemo maksimalno ozbiljni. Treba ponovo da spojimo tu hemiju između svih nas, rekao je Tadić.
Кada je 2008. godine prvi put obukao dres A reprezentacije, teško da je mogao da zamisli da će 18 godina kasnije biti rekorder Srbije i da će sa 37 godina ponovo zakoračiti u Staru Pazovu kao reprezentativac.
A danas?
Danas Dušan Tadić ne želi previše da gleda daleko.
Кorak po korak. Prvo Grčka. Pa sve ostalo.
Jer priča rekordera Srbije u dresu sa državnim grbom, očigledno, još nije završena.
Ceo razgovor na Youtube kanalu FSS-a pogledajte na linku ispod teksta.
