Ne sleže se prašina nakon transfera Nikole Ivanovića iz Budućnosti u Crvenu Zvezdu.
Njegova odluka izazvala je bes Varvara koji su prekrečili mural sa njegovim likom u Podgorici.
Strasti su dosegle vrhunac a u međuvremenu, oglasio se i sam igrač u vidu saopštenja koje prenosimo u celosti:
Dragi prijatelji, cijela košarkaška javnosti, želio bih da u kontekstu odluke vezane za moju sportsku karijeru, uputim jedno duže saopštenje:
“Cijeli život, kao i puno djece, sanjam jedno. Da budem profesionalni košarkaš. Svaki iskazani trud, proliveni znoj je bio utkan u mozaik tog istog cilja, da Božiji dar talenta koji mi je dat, opravdam, i dokažem da sam vrijedan toga. Potvrda je stizala u vidu uspjeha, koji su dolazili vremenom. Bila je to i potvrda vrijednosti koje su puno veće od materijalnih dobara i koje predstavljaju tek neke od neprocjenjivih stvari: poštovanje, duhovna i emocionalna podrška kad ne ide dobro, osjećaj obostrane pripadnosti i još puno toga. Punog srca mogu reći da sam je imao od vas, mog naroda i od divnih ljudi kojima sam okružen. Ali, eto u ovom momentu se pokazalo, nažalost, da to nije bio slučaj sa svima i da sve što sam dao klubu mog grada nekom nije bilo dovoljno.
Nikom ne zamjeram za to. Pa ni za mural, ni za uvrede, ni za gorke i teške riječi zla i ravnodušnosti koje su izlazile nakon toliko godina ostavljenih za uspjeh i promociju našeg grada i države. Sve razumijem i želim samo jedno: da mi budete zdravo i da vam bude svako dobro. Vi koji ste pokazali da ipak niste bili moja šira porodica kakvom sam vas doživljavao: želim vam da za sve odluke dobijete podršku i istinsko poštovanje koje ja nisam dobio od vas. Da ne osjetite to na sebi, kako je kada ne znate ni dio okolnosti, a sudite o nečijem životu kao da ste prošli tim putem. Iskreno vam želim da to ne doživite i da vam pravda uvjek bude saputnik u životu!
Potičući iz porodice starosjedilaca sa Cetinja, a kao rodjenom podgoričkom djetetu, nije mi trebao nikada dodatan motiv da igram za klub svog grada i za reprezentaciju. Ponosan sam sam što je to prepoznato i što je ostavilo utisak na narod u mojoj Crnoj Gori, od kojeg sam dobijao najljepše osmijehe, iskrenu podršku u uspjehu i saosjećanje u teškim momentima. To mi je hranilo dušu i dalo snage da izdržim i ono što se ne može vidjeti na malim ekranima. A bilo ga je, i to puno. Prvi odlazak iz kluba mog grada mi je donio nekoliko ozbiljnih trauma, koje sam nosio u duši i dijelio samo sa mojim najblizima. Sve to sam svjesno potisnuo kad sam se vratio, da me ne bi remetilo da dam u svakom momentu sve što imam za ostvarenje zajedničkog cilja. Koji je došao ubrzo. To su najsrećniji dani mog života. I nakon toga se nastavilo u istom pravcu, dajući svaki atom snage za klub i grad kom svoju pripadnost nisam dokazivao nikako drugačije, vec ljubavlju i zalaganjem. To je bilo više od maksimuma. Svjestan sam sada da su postavljena nerealna očekivanja od nekih ljudi očigledno nekad prevazilazila moje realne moći. I često su bila utemeljena na mislima da sam uvijek i u svakom minutu na terenu i van njega, u procesu dokazivanja koji jos uvjek traje, kao da upravo taj dan počinjem karijeru.
I kada nisu bila na taj nacin ispunjena “očekivanja”, nerijetko sam slušao: ‘nije to to’, ‘nema nista od njega’… To mi je nametalo dodatnu odgovornost i teret emocionalni, ali i u tom domenu dao sam više od svojih mogućnosti, pa mogu reći da sam apsolutno miran.
Po isteku posljednjeg ugovora, imao sam samo jednu zvaničnu ponudu za nastavak karijere. Evroligašku, od strane KK CZV. Ozbiljnu i konkretnu. I kako kažu moje starije košarkaške kolege i stručnjaci ta ponuda je izuzetna potvrda mojih vrijednosti i sjajna šansa za dalji razvoj u ligi koju želim da igram od kad sam bio dijete i to sa trenerom s kojim sam već sarađivao, i u kog imam povjerenja i vjere da će mi pomoći da tu šansu mogu i opravdati.
Što se tiče odlaska u Zvezdu, moram da kažem da za mene put u Beograd nije inostranstvo, već nešto što takođe osjećam svojim. Moj duhovni dom, Hram Hristovog Vaskrsenja zamijeniću Hramom Svetog Save, te je to garancija da ću se osjećati prijatno, kao i kada sam prvi put tamo boravio. Neće mi ništa biti nepoznato, niti strano.
Draga braćo, svi domaći i strani igrači, divni ljudi koji ste pazili na mene i toliko posvetili pažnje i ljubavi i jednako pratili i podržali i moje uspjehe i moje povrede, beskrajno sam zahvalan na svakom trenu provedenom s vama. Svi ljudi koji ste moj privatni i košarkaški život napravili lakšim, pomogli mi i cijenili, biće mi najteže što vas neću gledati svakodnevnno kao do sada. Moji sugrađani dragi i narode Crne Gore, za našu reprezentaciju cu se boriti svim srcem kao i uvijek, a u koji god klub da odem, Podgorica je moj dom, tu je moja uža biološka porodica i šira koju vi predstavljate. I u ime vaše predstavljacu naš grad i državu gdje god me košarka i život odvedu.
Beskrajno vam hvala na svoj podršci i ljubavi! Vaš Nikola.
